
Branislav Mikulić rođen je 1951. godine u Sarajevu, u već odavno nepostojećoj državi Jugoslaviji. On sam radije kaže da se to desilo u Irskoj, pola vijeka kasnije: 8. juna 2005. kada se nanovo rodio, duhovno oživio. Na taj dan ga je, veli, dotaklo svjetlo rabbija iz Nazareta, tada je počeo slijediti nauk njegov da je darivati ljubav i težiti harmoniji s drugim bićima i svime što postoji, jedini put nam u dobro i beskonačnost.
Svoj radni vijek Branislav je proveo kao istraživač. U tom smjeru su ga, kako sam kazuje, vodile radoznalost i želja za spoznajom. Petnaest godina je kao saradnik Univerziteta u Sarajevu pasionirano izučavao migracije radne snage iz Jugoslavije.
U jesen 1989. i sam postaje migrant. Prvo ide u Holandiju, a kasnije u Irsku, gdje nastavlja izučavati društveno relevantne teme kao što su nezaposlenost, siromaštvo i socijalna isključenost. Pred kraj 2012. napušta karijeru istraživača i posvećuje se pripovijedanju. Uglavnom se izražava u formi kratke priče, a najradije na maternjem jeziku, danas zaboravljenom, srpsko-hrvatskom.
Branislav Mikulić was born in 1951 in Sarajevo, in Yugoslavia, a communist country that no longer exists. He himself prefers to say that it happened in Ireland, half a century later – on June 8, 2005 – when he was born again, spiritually revived. On that day, he says, the light of the rabbi from Nazareth touched him, and he began to follow his teachings, which say that our only path to goodness and eternity lies in giving love and striving to live in harmony with other beings and everything that exists.
Branislav spent all his working life as a researcher. According to him, curiosity and desire for knowledge led him in this direction. For fifteen years, as an associate of the University of Sarajevo, he passionately studied labour migration from Yugoslavia.
In the fall of 1989, he became a migrant himself. First, he went to the Netherlands, and later to Ireland, where he continued to study socially relevant topics such as unemployment, poverty and social exclusion. Towards the end of 2012, he left his career as a researcher and dedicated himself to writing and storytelling. Branislav expresses himself largely through short stories, preferably in his mother language, the now-forgotten Serbo-Croatian.